Lika 21-22.06.08

LIKA

Rano jutro pola 6, svakog dana putuje moja Milena...
Poznati refren , ali nije bilo pola 6 nego 15 do 7 kada su Ambasador i Maja ušli u moju ulicu da pokupe stvari koje mi ne stanu na motora i da povezu Filipa do mjesta sastanka sa ostalim članovima UBMC-a.
Sastanak je dogovoren na OMW benzinskoj iza naplatnih kućica Lučko i nakon što smo svi natočili svoje metalne ljubimce mogli smo krenuti put Like.
Švabo, Zmaj, Petar, Feniks (Prle), Zagor,Crni, Ivanka,Grofica, Funtek, Ambasador, Maja, Vanja, Filip i ja pokrenuli smo ljute zvijeri i krenuli za Karlovac gdje su nas čekali Bullet i Sinke (ili mi njih).
Gužva, Škode na sve strane, ali brzo prolazimo autoput i oko 08.30 smo več iza naplatnih.
Čik-pauza i dalja preko Duge Rese do Josipdola, gdje je bila i prva stanka za okrijepu.
Vožnja starom cestom ima puno više čari i smisla od monotonog autoputa, zeleni bregi , oranice, polja raznih poljoprivrednih kultura, traktori na cesti...
Poslije smo se Petar, Prle i ja malo odvojili od ekipe, jer cesta preko Kapele mami na malo žustriju vožnju, novi asfalt, zavoj na zavoju, pijeska po cesti koliko ti srce želi, ali to nije spriječilo freaka na KLR-u da me obiđe sa vanjske strane zavoja vrludajuči kao zmija (tko je lud, nebudi mu drug).
Malo jurnjave (pametne) , sačekali smo ostatak konvoja i zajedno krenuli prema Žutoj Lokvi i mjestu na kojemu su su ubijena 4 pripadnika policije.
Ubijeni su u automobilu, na kontrolnoj točki, gdje su im se Srbi došuljali uz padinu.
Niti metak nisu stigli ispaliti. Sviječom i minutom šutnje odali smo počast poginulim policajcima i krenuli prema Otočcu.
Ambasador je zalutao tako da je on prema Otočcu išao sa strane Plitvica i Vrhovine.
Pratio je krivu grupu motorista i dok je shvatio da to nije naša grupa bio je na pola puta.
Otočac je slavio 140.godina postojanja vatrogasaca u svome gradu ( stariju tradiciju ima jedino Varaždin), pa smo do Hotela *Zvonimir* išli malo obilazno,, parkirali motore i našli se sa ekipom iz MK Crazy Wolfs (Gospić), MK Otočac, te starim poznanicima iz Pule-Silvana i DaPola.
Ako nekoga izostavim neka ne zamjeri, ali dočekali su nas, Kapetan, Nikola, Lady 750, Drago, Poštarić, te vlasnik hotela, stariji, šarmantni gospodin Zvonko.
Popili smo piće na račun kuće, malo popričali i krenuli raspremiti stvari, torbe, kofere kod Petra u dvorište da možemo neopterečeni krenuti prema Zalužnici.
U Zalužnici smo položili vijence, zapalili sviječe te saslušali priču, potpukovnika u mirovi, Drage iz prve ruke o ratu na ovim prostorima.
Nakon toga neki su krenuli prema Zadru, a mi smo krenuli u obilazak nekadašnje prve crte obrane Otočca.
Išli smo okolnim putem prema Dabru,zaustavili se uz izvor pitke vode na kojem mnogi iz bliže okoline dolaze natočiti razne flaše i kanistere tim bogatstvom koje priroda nudi.
Zadržavanje uz izvor i slušanje priča i anegdota u interpretaciji Majstorine svako malo je tjerala u smijeh, tako da je druženje bilo i više nego ugodno.
Predah i ponovo preko brda i dolina, do spomen ploče uz cestu gdje su svoje živote ostavili pripadnici *Zmajeva*, te dalje prema mjestu pogibije pripadnika 119. brigade.
Put nas vodi kroz Glavace do spomenika braniteljima, čija imena su ispisana na mramoru u obliku velikog slova V.
Malo smo ulovili hlada pod nekim drvetom i opet slušali prepričavanja Majstorine, razne dogodovštine njega i njegovih suboraca.
Put nas vodi nazad u Hotel Zvonimir na zasluženu okrijepu tekućim proizvodima sa hrpama leda u čašama. Umor je napravio svoje ( a i vručina) pa smo se odvezli do Petrove kuće, gdje nas je čekao srneči gulaš koji su pripremili Davor i Dražen.
Bilo je tu svega i gulaš i žganaca i njoka i domaćeg kruha, a naravno i pive, vina, sokova. Raspremili smo šatore, vreče za spavanje, madrace i prionuli na klopu, nakon koje je usljedilo druženje i veselica do kasno u noć. Ambasador i Maja su nas napustili i krenuli na Krk, na godišnji odmor, a Silvana i DaPola do Krasnog gdje su imali smještaj.
Spavanje je bilo sve samo ne dobro, jer Švabo proizvodi neartikulirane zvukove (hrče) da to nije niti za pričati.
Buđenje oko 7 ujutro i pravi, domaći zajutrak: žganci sa špekom na masti ili žganci sa kiselinom ( nije to niti jogurt, niti kiselo mlijeko nego nešto između), ali kako tko voli.
Sve pohvale našoj domaćici Josipi na trudu koja je našla vremena da uz sve poslove koje traži život na selu, nađe vremena nahraniti i 15 -ak gladnih usta.
Želja joj je bila da se provoza na motoru, pa su je Petar i Poštarić malo provozali da osjeti šta znači vjetar u kosi.
Ja se obavezujem da sam sljedeći put ja na redu da je provozam, jer to je najmanje šta mogu učiniti da zahvalim na gostoprimstvu.
Silvana i DaPola su se vratili iz Krasnog, gdje su spavali, i obilazak Ramljana i Čanka je mogao započeti.
Sve bi to bilo tako da Švabin Kawaski nije odbio poslušnost i proizvoditi zvukove koji nisu uobičajeni, pa smo Poštarić i ja otišli po prikolicu, natovarili *trajekt* koji je odvezen kod Majstorine na popravak.
Popravak i nije bio popravak, jer je kvar bio na ispušnoj grani koja je progorila, tako da je sve sanirano bez grča na licu i bez udara na budžet vlasnika. (hvala Bogu).
Mi ostali smo krenuli po planu i programu put Gacke.Vrelo do vrela, izvori vode sa temperaturama od 4*- 6*C, slapovi, mlinice, netaknuta priroda u svoj svojoj raskoši.
Zaustavili smo se u Ramljanima kod spomenika, gdje je pogođeno sanitetsko vozilo, a i Petar nam je pokazao mjesto gdje je u 12.mj *91 godine ležao na -23*C.
Preko brda, sa prekrasnim pogledom spustili smo se u Čanak, mjesto kojemu je i Bog rekao laku noć, ali spomenik na mjestu stare škole, podno lipe, prkosi svim zimama i vručinama koje su u ovome kraju uobičajene.
Selo je bilo okupirano i spaljeno, a jedna gospođa je bila voljna podjeliti sa nama svoje svjedočanstvo, preživjela je skrivena u podrumu kuće, i iz prve ruke je mogla ispričati tužnu priču o Čanku i njegovim žiteljima.
Put nas je ponovo vodio kroz predjele koji kada bi mogli pričati, nebi pričali nego jecali, ali zelene krošnje i nisko raslinje skriva tugu duboko u sebi.
Na izvoru Gacke zastali smo da bi sačekali Švabu, Majstorinu i kako kaže Poštarić, njegovog big brothera, da bi krenuli prema Otočcu na ručak.
Nije to bio običan ručak, nego prava, mlada lička janjetina, slana, mekana...ma za prste oblizat.
Bilo je tu i krumpira, luka, paradajza, a bilo je i tekućine za smočit suho i žedno grlo.
Dok smo napadali *Janka*, Bullet je sebi otvorio konzervu mesnog doručka, jer njemu janjetina ne valja. 100 ljudi, 100 čudi, zar ne?

Oprostili smo se od naših domačina, zahvalili na gostoprimstvu, mada riječ hvala nije dovoljna, te krenuli za Zagreb.
Zastali smo u Dugoj Resi, malo da se dojmovi slegnu i ponovo zaskočili svoje metalne konje koji su nas dovezli do doma.


P.S.
Zahvalio bih u svoje ime i u ime svih članova svima koji su pridonjeli da se osjećamo kao kod kuće.
Petru koji je sve organizirao, Josipi koja nas je nahranila, D&D koji su skuhali vrhunski srneči gulaš, starijem, šarmantnom gospodini Zvonku koji nas je ugostio u svome restoranu,Dragi koji nas je naučio o povijesti ovoga kraja,Poštariću koji je živio s nama 2 dana i koji nije žalio truda niti vremena da nas upozna sa svim blagodatima i ljepotama Like, Petrovoj majci koja nas je trpila u svom dvorištu i kući,članovima MK Crazy Wolfs što su nas dočekali i uvečali defile,majstorima od janjca, mojim frendovima ( i frendicama) koji su pridonjeli da se svi osjećamo ugodno.

LIKO-VELEBITA DIKO

ajmoooo slikeeeee!!!!

http://www.uhbm-zagreb.hr/forum/index.php/topic,1461.0.html

Evo da ne prebacujem